Filatelističko društvo ZABOKY - Zabok

 

"Osvetnička" tarifa

Objavljeno: 07.07.2011, autor Ivan

Godina 1839. istaknuti prekooceanski brodar Samuel Cunard, inače rođen u Nova Scotiji, pobjeđuje na natječaju i osvaja britanski ugovor za održavanje redovitog poštanskog prometa parobrodima između SAD i Velike Britanije. Osniva se britansko-sjevernoamerička parobrodska poštanska kompanija (British and North American Steam Packet Company; izraz „packet“ označava brod koji prenosi poštu sukladno vladinom ugovoru o redovitim transatlantskim plovidbama prema unaprijed određenom redu plovidbe) šire poznata kao Cunard linija (Cunard Line). Iako su  njihovi poštanski parobrodi počeli redovito prometovati između Bostona i Halifaxa (Nova Scotia) i Liverpoola već tijekom svibnja 1840. godine, službeno otvorenje poštanske linije bilo je 1. srpnja 1840. godine. Sa sedmogodišnjim ugovorom i unosnom poštanskom tarifom, Cunard, a kroz njega i Velika Britanija, dominirali su transatlantskom poštanskom komunikacijom. Putovanja parobroda Cunard linije bila su redovita i medijski vrlo poznata. Poslovne stranke su se oslanjale na najbržu moguću komunikaciju među kontinentima.
Uspostavljena poštarina od 1 britanskog šilinga (otprilike 24 američka centa) za pola unce, (što odgovara 14,1745 g), za prijevoz pisama britanskim parobrodima nije imala alternative. A kako u to vrijeme Velika Britanija i SAD nisu imale sklopljeni sporazum o poštanskom prometu (sporazum je potpisan tek 1849. godine) nije postojala mogućnost da američki pošiljatelj pisma unaprijed plati (u gotovini) prekooceansku poštarinu do odredišta. Stoga je za tipična američka pisma tog doba poštarinu do otpravne luke unaprijed plaćao pošiljatelj, a britanska kopnena poštarina i britanska brodska prekooceanska poštarina su naplaćivani u gotovini od primatelja pisma.  
Prosvjed protiv skupe britanske prekooceanske poštarine, no više protiv britanske dominacije u prijenosu prekooceanskih poštanskih pošiljki, a s ciljem uspostavljanja jefinijih poštarina, ali i s ciljem uvođenja drugih poštanskih reformi, vodili su 1840-tih godina ljudi kao Barnabas Bates, Joshua Leavitt i Elihu Burritt. Daniel Webster je u lipnju 1840. godine u Senatu podnio rezoluciju kojom se tražilo smanjenje poštanskih tarifa i uvođenje poštanskih maraka. Sustavno se stvarao pritisak za djelovanje protiv skupih poštarina, ali još više protiv britanske dominacije u protuoceanskom poštanskom prometu.
Kao odgovor na takve pritiske 1844. i 1845. godine Senat donosi akte temeljem kojih se propisuju niže i ravnomjernije poštarine te autorizira poštarina i za američke poštanske parobrode. Dvije značajne posljedice ovih kongresnih akata je izdavanje američkih poštanskih maraka opće namjene te ustanovljavanje američke Oceanske linije (Ocean Line). Oboje se dogodilo 1847. godine.
Ocean Line je bila prva američka transatlantska poštanska parobrodska linija s potporom američke vlade. Brodska linija održavala se između New Yorka i Bremena, sa zaustavljanjem u blizini Southamptona kako bi se mogla istovariti ili utovariti pošta za ili iz Velike Britanije. Sporazum sa njemačkim poštanskim vlastima dogovorio je major Selah Reeve Hobbie, demokrat administracije predsjednika Jacksona i nekadašnji kongresmen iz New Yorka. Major Hobbie je bio prvi pomoćnik ministra pošta (First Assistant Postmaster General) skoro neprekidno od 1829. godine pa do svoje smrti 1854. godine. Major Hobbie odigrao je važnu ulogu i kao prvi pregovarač sa britanskim vlastima oko tzv. OSVETNIČKE TARIFE.
Kao odgovor na moguće ukidanje praktički britanskog monopola na transatlantsku poštu poštanske vlasti Velike Britanije donose naredbu o primjeni britanske poštanske tarife (1 šiling za pola unce, 2 penija za svake novine) na svu poštu prenesenu američkom transatlantskom parobrodskom linijom (van ugovorna brodska pošta tretirala se uobičajnom brodskom poštanskom tarifom od 8 penija). Time se praktički nije priznavala poštarina za poštu prenesenu američkom transatlantskom parobordskom linijom, što je dovelo do dupliranja poštarine za svu poštu prenesenu parobrodima nove Ocean Line linije.
 Prvi američki parobrod Ocean line poštanske linije koji je stigao u Liverpool 15. lipnja 1847. bio je parobrod „Washington“. Osim poštanskih vreća, sa ovim parobrodom stigao je i major Hobbie, kojeg je na pregovore o poštanskom sporazumu sa britanskim poštanskim vlastima poslao tadašnji američki ministar pošta (Postmaster General) Cave Johnson. Njegov zadatak je bio uvjeriti britance da odustanu od svoje dolazne brodske poštarine od 8 penija za američku brodsku te time priznaju američku vladinu poštansku tarifu. Time bi se ostvarila i osigurala suradnja u obradi dolazne, odlazne i tranzitne pošte kroz Veliku Britaniju.
No, prilikom dolaska u Veliku Britaniju major Hobbie nije znao za uvođenje nove za američku transatlantsku parobrodsku poštu diskriminatorne poštarine.
Zamislite njegovo iznenađenje kada je otkrio da su samo nekoliko dana prije njegovog dolaska Britanci odlučili zaigrati "čvrstu igru" te uveli pune transoceanske poštarine na svu poštu prenesenu američkim transatlantskim poštanskim parobrodima.
Britanske diskriminirajuće poštanske tarife izazvale su protekcionističke mjere i velike proteste kod američkih diplomata i političara. Amerikanci su se požalili da su nameti, prema slovu britanskih naredbi prvenstveno namijenjeni protiv Ocean Line poštanskih parobrodskih linija, ugrozili status Amerike kao najpovlaštenije strane u odnosima sa Velikom Britanijom. Britanci su odgovorili Georgu Bancroftu, američkom veleposlaniku u Londonu, kako je britanska parobrodska poštarina na američka parobrodska pisma bila nužna "radi zaštite parobroda Cunard line linija i radi osiguravanja prihoda britanskoj riznici van naših i vaših parobrodskih poštanskih linija". Za američke uši to je značilo "što je naše je naše, a i vaše je također naše“.
Nakon neuspjelih pregovora major Hobbie nastavio je svoj put prema Bremenu, kako bi tamo pregovarao sa njemačkim poštanskim vlastima. U Britaniju se vratio 3. srpnja 1847. godine s namjerom da kroz pregovore dođe do zadovoljavajućeg dogovora koji bi okončao diskriminatorne namete. No, ne uspijeva i krajem rujna 1847. godine major Hobbie se vraća u SAD bez postignutog dogovora.
Temeljem izvješća ministra pošta, a taj je načinjen temeljem izvješća majora Hobbie-ja o rezultatima pregovora, predsjednik Polk zahtjeva od američkog Kongresa donošenje odgovarajućih protumjera. Dana 27. lipnja 1848. godine donosi se kongresna odluka, koja odjelu poštanskog prometa pri vladi odobrava naplatu brodske poštarine od 24 centa na svako pismo, bez obzira bilo ono preneseno američkim ili "stranim prekooceanskim poštanskim brodovima". Osnovna američka zamjerka na britansku odluku o uvođenju protekcionističkih poštarina bilo je direktno spominjanje američkih poštanskih parobroda, čime je povrijeđen postojeći i važeći trgovinski sporazum. Stoga je američka odluka bila sročena vrlo pažljivo i biranim rječima: u njoj se direktno ne spominje britanska poštanska parobrodska linija, no kako niti jedna druga strana država tada nije održavala prekooceanski poštanski parobrodski promet bilo je više nego očito da američka odluka cilja na parobrode Cunard Line linije.
Prva pošta na koju je primjenjena tzv. američka osvetnička tarifa bila je inozemna pošta prenesena britanskim brodom „Britannia“ iz sastava Cunard Line flote, koji je 5. srpnja 1848. godine napustio New York i 19. srpnja 1848. godine stigao u Liverpool. Dana 8. srpnja 1848. godine parobrod Caledonia iz sastava Cunard Line flote stigao je u New York sa svojom poštom. Na svu poštu sa ta dva broda, ali i na svu poštu tijekom tzv. „osvetničkog perioda“, primjenjivala se i britanska i američka poštarina.
Kako taj namet dvostruke poštarine nije bio malen, izazvao je proteste i unutar poslovnih krugova ali i u široj javnosti, što je američku i britansku poštansku administraciju ponovno vratilo za pregovarački stol. Pregovori o poštanskom sporazumu vodili su se na dvije razine: poštanske administracije imale su mandat pregovaranja i izrade dogovora i konvencija, no o poštanskom sporazumu pregovaralo se na višoj razini, na razini diplomatskih predstavnika. Svaki poštanski sporazum, pa i ovaj britansko-američki, u biti je međunarodni trgovinski sporazum i prije stupanja na snagu morao je biti ratificiran i u američkom Kongresu i britanskom Parlamentu.
Britansku pregovaračku stranu činili su ministar pošta lord Clanricarde te ministar financija Sir Charles Wood. Britanski ministar vanjskih poslova bio je tada kontraverzni Viscount Palmerston, kasniji premijer vlade. Član američke pregovaračke strane bio je tadašnji ministar pošte Cave Johnson, koji se ranije zalagao za prikaz portreta predsjednika Andrewa Jacksona na prvu američku marku, poznat inače po svom protivničkom stavu prema britancima. Iako je tijekom pregovora ostao u Americi, utjecaj ministra pošte Cave Johnsona bio je značajan. Član pregovaračkog tima bio je i tadašnji američki veleposlanik u Londonu Georg Bancroft, nekadašnji ministar mornarice, a poznat po svom protubritanskom stavu.
Nakon iscrpnih razgovora i prepiske, dogovor je bio na vidiku. Obje strane su se složile o obostranoj poštanskoj tarifi od 24 centa (ili 1 šiling) i dogovorile se da prekooceansku brodsku poštarinu naplaćuje i zadržava država vlasnik poštanske linije. Kako američki ministar pošta Johnson nije podržao sporazum u komponenti domaće poštarine, pa je sporazumu prijetila propast. No, zaslugom američkog veleposlanika u Londonu Georga Bancrofta i britanskih pregovarača i ta je opasnost otklonjena vrlo mudrim diplomatskim potezom: dogovor je prerastao u poštanski sporazum i tako podignut na viši, diplomatski, nivo odlučivanja te je tako spriječeno da mišljenje američkog ministra pošta minira dogovor.

Poštanski sporazum je potpisan 15. prosinca 1848. godine, ratificiran je tijekom siječnja 1849. godine, a počeo se primjenjivati od 15. veljače 1849. godine. Do tog datuma primjenjivale su se stare poštarine iz perioda prije sporazuma, i to za svaki poštanski parobrod koji je stizao u Veliku Britaniju (od 29. prosinca 1848. godine), odnosno za svaki poštanski parobrod koji je stizao u SAD (od 3. siječnja 1849. godine).

Napisao Željko Stefanović

 

Dizajn i programsko rješenje: ČuBraD