Filatelističko društvo ZABOKY - Zabok

Spomene li se ime Theodora D. Roosevelta ili Josifa V. Staljina vjerojatno nema nepoznatih detalja iz njihovih biografija.

Iako je opće poznato da je Theodor D. Roosevelt ostavio duboki trag u američkoj filateliji, bio je i tvorac nekoliko američkih maraka, čak je i mnogim filatelistima nepoznato da je Josif V. Staljin, dolazeći na Jaltu, sa sobom nosio posebeni, filatelistički, poklon za Theodora D. Roosevelta: sovjetsku marku zračne pošte iz 1934. godine, pretisnutu 1935. godine povodom izvoÄ‘enja leta Moskva - San Francisco rutom preko sjevernog pola. No ne uobičajnu marku, već specijalitet – s obrnutim pretiskom. Naravno, marka koju tadašnji predsjednik SSSR-a poklanja tadašnjem predsjedniku SAD-a, znanom filatelisti, mora biti nešto posebno. I bila je-jedan od 50 poznatih primjeraka obrnutog pretiska. Svakao rijetkost, no ipak ne najveća rijetkost vezana uz tu marku.

 

No, krenimo od početka.

Parobrod ÄŒeljustkin je izgraÄ‘en 1933. godine u danskom brogogradilištu Burmeister & Wain u Copenhagenu, kao ojačani parobrod za istraživanje polarnih prostora. Stoga je parobrodu i dodijeljeno ime po ruskom istraživaču polarnih prostora iz 18. stoljeća Semionu Ivanoviću ÄŒeljustkinu. Parobrod je svoje prvo istraživačko putovanje započeo 2. kolovoza 1933. godine iz Murmanska, s ukupnom posadom od 111 ljudi. Cilj ekspedicije bio je prolazak sjevernim morskim putem od Murmanska do Vladivostoka prije njegovog zatvaranja zbog zaleÄ‘ivanja, kako bi se utvrdilo moželi se taj put prijeći u jednoj plovnoj sezoni, što bi značilo da se taj put može i komercijalno koristiti. VoÄ‘a ekspedicije bio je Otto Julijevič Shmidt, a kapetan parobroda bio je Vladimir Ivanovič Voronin. Nije slučajno da su upravo ova dvojica bili nosioci ekspdicije parobroda ÄŒeljustkin; obojica su u istim funkcijama 1932. godine ledolomcem Aleksander Sibiriakaov prvi prošli sjevernim morskim putem u jednoj plovnoj sezoni, bez zaustavljanja tj. zimovanja.

Nažalost, parobrod ÄŒeljustkin biva zarobljen ledom, jedno vrijeme tako okovan ledom pluta po sjevernom moru, da bi konačno 13. veljače 1934. godine zdrobljen od leda potonuo negdje u blizini otoka Koljučin u ÄŒukutskom moru. Posada parobroda se uspjeva spasiti s broda prije potonuća i pomoću vrlo ograničenog, uglavnom  ručnog, alata grade provizorni kamp na   ledu,   zajedno   sa  provizornom avionskom pistom. Kolika je bila upornost za preživljavanje, ali i kakvi su bili vremenski uvjeti, govori činjenica da je provizorna pista 13 puta bila obnavljana prije nego je kamp evakuiran.

U tridesetim godinama prošlog stoljeća polarna istraživanja, a posebno polarni letovi, su bili izuzetno popularni. No, SAD su početkom 1934. godine, nakon serije nesreća i neuspjeha, zaustavile sve letove u arktičkom području, tako da za sovjetsku stranu nije bilo nikakve druge mogućnosti no organizirati vlastitu spasilačku akciju.

U to vrijeme jedina spasilačka ekipa na raspolaganju bila je ona Anatolija Liapidevskog i njegova posada aviona ANT-4. Nakon 28 neuspješnih letova i pokušaja pronalaska kampa, kamp je 5. ožujka 1934. godine konačno otkriven, i prilikom te prve akcije spašeno je 12 od 104 preživjelih članova posade. Tjedan dana kasnije, u drugoj spasilačkoj akciji avion Liapidievskog se srušio zbog kvara motora, srećom bez tragičnih posljedica. No, spasilačka akcija je zaustavljena, a nova je tek trebala biti organizirana. Istovremeno s prvim letovima Liapidevskog, sovjetska vlada je angažirala grupu od sedam vojnih i civilnih spasilačkih pilota pod komandom Nikolaja Kamanina na Polkarov R-5 dvokrilnim avionima, stacioniranih u bazi Primorski Kraj. Grupa je 2. ožujka krenula iz Vladivostoka, da bi tek 1. travnja sletjela u avio-bazu Vankarem. Prvi let do ledenog arktičkog kampa izveli su Nikolaj Kamanin i Vasilij Molokov, i tom prilikom su spasili dva preživjela (u R-5 avionu, koji je projektiran kao dvosjed, u povratku prema avio-bazi letjela su četvorica !!). Za slijedeće letove su na krila dograÄ‘ene gondole tako da je bilo moguće spašavanje još dva preživjela. Tako su Kamanin i Molokov u svojim spasilačkim letovima prevezli 34 i 39 preživjelih. Ostali piloti iz grupe prevozili su preživjele iz avio-baze Vankarem u luku Providence Bay. Sa 13. travnjem 1934. godine iz provizornog kampa u arktičkom ledu evakuirani su i posljednji preživjeli sa parobroda ÄŒeljustkin.

6. travnja 1934. godine ustanovljen je orden Heroja Sovjetskog Saveza, a 20. travnja su prvi ordeni i dodijeljeni i to upravo pilotima koji su sudjelovali u spasilačkim letovima do provizornog kampa u arktičkom ledu: Orden pod brojem 1 dodijeljen je Anatoliju Liapidevskom, a ostali dobitnici su bili Sigizmund Levanevsky, Vasilij Molokov, Mavrikij Slepnev, Nikolaj Kamanin, Ivan Doronin i Mihail Vodopianov. Povodom dodjele novog odikovanja, odnosno proglašenja prvih Heroja Sovjetskog Saveza, ali i kao obilježavanje uspješne akcije spašavanja posade parobroda ÄŒeljustkin, izdana je serija prigodnih avionskih poštanskih maraka sa prikazom svih pilota proglašenih Herojima Sovjetskog Saveza. Preostale tri marke u seriji prikazuju akciju spašavanja (avione u preletu iznad kampa), šafa ekspedicije Shmidta ta kapetana V.I.Voronina i parobrod ÄŒeljustkin. Jedna od maraka ovog izdanja, ona nominale 20 kopjejki, prikazuje Sigizmunda Levanevskog, koji nije sudjelovao u letovima do arktičkog kampa brodolomaca sa ÄŒeljustkina, no sudjelovao je u akciji u letovima koji su izvoÄ‘eni u fazi traženja kampa. Njegovo herojsko djelo, kojim je zaslužio status Heroja Sovjetskog Saveza, vjerojatno je većim dijelom bilo odraÄ‘eno još 13. srpnja 1933. godine prilikom spašavanja američkog pilota Jimmyja Matterna koji je, prilikom pokušaja leta oko svijeta, prisilno sletio nedaleko Anadira.

Vrijeme 30-ih godina prošlog stoljeća bilo je i vrijeme postizanja letačkih rekorda, posebno onih u duljini leta. Postojalo je nekoliko kategorija, no dvije kategorije su bile najpopularnije: u kružnom letu, i u linijskom-pravocrtnom doletu. Naravno, najveći rivali su, uz rijetke iznimke, bili SSSR i SAD. Pokušaji, uspješni i neuspješni, su se izmjenjivali. Konstruktori s obje strane, trudili su se konstrukcijskim rješenjima aviona povećati najveći mogući letni doseg.

Sovjetska strana je tijekom 1933. godine promovirala avion Tupolev ANT-25, kao eksperimentalni dalekoletni avion-bombarder, poznat i kao TsAGI RD-1 (RD je bila ruska kratica od Rekord Dalnosti, što znači „rekord udaljenost“). Na drugom proizvedenom prototipu, poznatom kao RD-2, počeli su probni letovi rušenja rekorda u duljini leta, s posadom Gromov-Filin-Spirin, koja je tijekom rujna 1934. godine izvela 75 satni let na ruti Moskva – Rjazan – Tula – Dnepropetrovsk - Harkov te krenula natrag prema Moskvi, ukupne duljine 12.411 km (7.712 milja), koji nije priznat kao svjetski rekord jer, zbog nestanka goriva, posada nije uspjela završiti kružni let do Moskve, a postignuta pravocrtna udaljenost Moskva - Harkov nije bila dovoljna za svjetski rekord u kategoriji pravocrtnog leta.

Gromov je svoj sljedeći pokušaj obaranja svjetskog rekorda planirao izvesti u kategoriji pravocrtnog leta, zajedno s Jumaševim, i to na tada tradicionalnoj i uobičajnoj ruti preko Afrike i Atlantskog oceana do Južne Amerike. No, jedan od članova posade, Levanevsky, nakon proučavanja karata predložio je potpuno drugaćiji smjer preko Sjevernog pola. Kako su tada preleti preko Sjevernog pola bili izuzetno popularni, a hrabrost Levanevskog je već tada bila dokazana (već tada je bio Heroj Sovjetskog Saveza), prijedlog je shvaćen ozbiljno i nakon dodatnog proučavanja, takav let je proglašen mogućim. Pripreme su krenule, izgraÄ‘ena je posebna betonska poletna staza u aviobazi Šelkovo nedaleko Moskve, no let je, prvotno planiran za proljeće 1935. godine, zbog bolesti Levanovskog morao biti odgoÄ‘en. Konačno, let je planiran za 3. kolovoza 1935. godine, i trebao se odvijati na ruti Moskva - San Francisco preko Sjevernog pola.

I zaista, 3. kolovoza 1935. godine u 06:30 sati Heroj Sovjetskog Saveza Levanevsky, zajedno sa Baidukovim i Levčenom kao članovima posade, poletio je u avionu Tupolev ANT-25 RD-3. Prvih 50 kilometara letjelo se na visini od 500 metara. Nakon toga je visina pomalo povećavana do 5.000 metara, uz održavanje prosječne brzine leta od 165 km/h. Nažalost, zbog kvara - curenja ulja, let je prekinut. Postoji nekoliko podataka: jedan govori o letu od 2.000 km i prisilnom spuštanju kod mjesta Kreševic nedaleko Novogoroda; drugi navodi let od ukupno 10.000 km (6.000 milja) preko Sibira, od čega i 1.200 km iznad Arktičkog oceana, i povratak u bazu nedaleko Moskve.

Očekujući da će Levanovsky uspješno izvesti planirani let, postojeća poštanska marka iz serije „Spašavanje ÄŒeljustkina“ izdana 1934. godine s prikazom pilota Levanovskog pretisnuta je u crvenoj boji peterorednim tekstom „Let Moskva-San Francisco preko Sjev.(ernog) pola 1935“. Kako let nije uspješno okončan, pretisnuta poštanska marka ostala je suvenir i podsjećanje na taj pionirski pokušaj obaranja svjetskog rekorda u duljini pravocrtnog leta, prvi puta na ruti preko sjevernog pola.

Sa filatelističkog stanovišta, nadnevak 3. kolovoza 1935. godine interesantan je i zbog činjenice da je Levanovsky do San Francisca u svom avionu trebao prenijeti i pripremljena pisma „prvog leta“ izmeÄ‘u Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država rutom preko Sjevernog pola. Do danas je poznato samo nekoliko pisama koja su preživjela burne dane izmeÄ‘u 1935. godine i današnjih dana.

Na tim pismima je interesantan i žig posebnog rukovanja, koji navodi da je let nedovršen i odgoÄ‘en za 1936. godinu. Taj žig je najvjerojatnije upotrijebljen u Moskvi nakon povratka poštanske vreće iz aviona, a pisma koja su originalno upućena u SAD proslijeÄ‘ena su prema svojim odredištima uobičajnim putem. Tako je prikazano pismo, sudeći prema žigu San Francisca, očito stiglo do San Francisca i tamo i isporučeno.

Poznato je nekoliko takvih pisma i interesantno je da su sva upućena na na adrese visokih dužnosnika u SAD (generalni konzul, veleposlanik, ...) u San Franciscu, Washingtonu, New Yorku. To ukazuje na organizirano filatelističko praćenje ovog, na žalost neostvarenog, leta, no iako su pisma proizvedena iz filatelističkih pobuda to im ne umanjuje specifičnost, rijetkost, pa time ni vrijednost. Posebno je interesantno pismo koje je iz Moskve preko San Francisca i New Yorka upućeno na kružno putovanje, na adresu direktora pošta u Moskvi.

 No, marka danas nije samo suvenir. Kako se to obično dogaÄ‘a kod pretisaka, a posebno kod pretisaka iz tog vremena, koji su izvedeni u knjigotisku, postoje tipične greške u tekstu pretiska, čak nekoliko njih.

 

Najatraktivnija greška je „malo slovo f u San francisko“. Kako je pretisak izveden u ruskom ćiriličnom pismu, simbol za slovo F je Ф, a simbol za slovo f je Ñ„, a font slova i veličina teksta su takvi da je razlika je jedva primjetna, dugo je trebalo da se greška otkrije. Takav ćirilični „mali“ Ñ„ iskorišten je na 5 maraka u arku od 25 maraka, tj. na pozicijama 6-10, odnosno cijeli drugi red, što znači da 20% cijele naklade otpada na tu tipičnu grešku. Ipak, ta greška je cijenjena i postiže zavidnu cijenu.

Poznata su i pisma s pretisnutom markom i tipičnom greškom „malo slovo f u San francisko“, koja su svakako dragulj sovjetske i ruske filatelije i svakako jedna od najvećih rijetkosti aerofilatelije. Za čudo, cijena takvih pisama nije tako velika kako bi se očekivalo, negdje oko 100.000 US$.

No, to nije sve!! Prema nekim podacima, grekom ili zbog filatelističke špekulacije, samo su dva arka pretisnuta naopačke identičnom pretisnom formom kao i kod normalnog pretiska. To znači da je ukupno proizvedeno samo 50 maraka s obrnutim pretiskom, s identičnim tipičnim greškama pretiska kao i kod normalnog pretiska. To znači da je proizvedeno samo 10 maraka s obrnutim pretiskom s tipičnom greškom „malo slovo f u San francisko“. Svaka od mogućih 50 maraka s obrnutim pretiskom danas predstavlja svjetsku rijetkost, možda malo manje poznatu obzirom na dugu sovjetsku izolaciju, no danas je ta rijetkost prepoznata i marke s obrnutim pretiskom dostižu izuzetno visoke cijene, a još rijeÄ‘e marke s obrnutim pretiskom i tipičnom greškom „malo slovo f u San francisko“ cijenom dostižu neslućene visine.

Nema podataka o eventualnom postojanju pismu s markom s obrnutim pretiskom, a kamoli s markom s obrnutim pretiskom i tipičnom greškom „malo slovo f u San francisko“, no, ako je 2008. godine za marku s obrnutim pretiskom postignuta cijena od 715.780 US$, možete samo zamisliti kolika bi bila cijena pisma s takvom markom. Ukoliko se pronaÄ‘u, takva pisma će odmah postati svjetski poznata i ući u mali krug objekata koji zaslužuju naziv „filatelističke legende“.

E, sada je vrijeme da se vremenski vratimo na početak ovog članka, u Jaltu na savezničke pregovore o podjeli interesnih zona u Europi nakon II. svjetskog rata.

Staljin je Rooseveltu poklonio marku s obrnutim pretiskom teksa, no ta marka ipak nije bila marka s tipičnom greškom „malo slovo f u San francisko“. Teško je vjerovati da Staljin, ili njegovi (filatelistički) savjetnici, nisu znali za tipičnu grešku „malo slovo f u San francisko“ i njezino postojanje i u varijanti obrnutog pretiska.

Prije sam uvjerenja da je Staljinova namjera bila svom političkom i idealističkom rivalu iskazati potrebno poštovanje, za što je obrnuti pretisak bio sasvim dovoljan. Rival, da ne upotrijebim pojam „neprijatelj“ koji je primjenjiviji za kasnije vrijeme „hladnog rata“, je ipak rival, a njemu ne treba pogodovati do kraja.

Levanevsky je 1936. godine postavio svjetski rekord u duljini pravocrtnog leta, od 19.000 kilometara, na ruti Los Angeles-Moskva, no pokušaj leta na ruti San Francisco-Moskva preko Sjevernog pola završio je tragično. Zapovjedajući posadom, koju su činili N.G.Kastanaev, V.I. Levčenko, N.J.Galkovsky, G.T.Pobežimov i N.N.Godovokov), Levanevsky je 12. kolovoza 1937. godine započeo let iz Moskve prema New Yorku rutom prekom Sjevernog pola, sa planiranim zaustavljanjima u Fairbanksu i Chicagu. Nažalost, 13. kolovoza 1937. godine u 17:58 po moskovskom vremenu prekinula se radio-veza sa zrakoplovom, a posljednji prijavljeni položaja zrakoplova je bio oko 300 milja nakon Sjevernog pola u smjeru Aljaske. Pokrenuta je opsežna spasilačka akcija, u kojoj je sudjelovao čak i Jimmy Mattern kojeg je 1933. godine Levanevsky spasio nakon njegove nesreće, pretražen je golemi prostor, no ostaci aviona nisu naÄ‘eni i cijela je posada proglašena nestalom, odnosno mrtvom.

Tek 1999. godine u plićinama zaljeva Camden, izmeÄ‘u zaljeva Prudhoe i mjesta Kaktovika u američkom dijelu Aljaske, prilikom sonarskih istraživanja podmorja radi postavljanja i organiziranja naftnih bušotina, otkriveni su oblici za koje se u prvom trenutku pretpostavljalo da bi mogli biti ostaci zrakoplova Bolkovitinov DBA N-209 ekspedicije Levanevskog nestale 1937. godine. U naknadnim pokušajima, čak i uz pomoć podmornica, ti ostaci nisu pronaÄ‘eni, tako da se do današnjih dana, usprkos nagaÄ‘anjima da je uzrok rušenja bilo loše vrijeme, ne zna pravi uzrok rušenja zrakoplova.

Sve u svemu, ovako bogata letačka karijera, a i letačka dostignuća, donijela je Levanevskom naziv „sovjetskog Lindbergha“.