Filatelističko društvo ZABOKY - Zabok

 

Dopisnica Hrvatske pošte - 100. godina samostana Sv. Duh

Objavljeno: 02.06.2022, autor Ivan

Dopisnica Hrvatske pošte - 100. godina samostana Sv. Duh

Više o motivu dopisnice:

Može se reći da je zapravo jedan tragičan događaj «kumovao» dolasku franjevaca konventualaca u Zagreb. Bio je to izgon hrvatskih fratara iz samostana u Cresu i Piranu, koji su poslije Prvoga svjetskog rata, nakon tadašnjega velikog prekrajanja granica novonastalih država, potpali pod kraljevinu Italiju. Nakon tridesetak mjeseci provedenih u Crikvenici, gdje su dobrotom jednoga slovenskog industrijalca besplatno uživali gostoprimstvo, lutajuća zajednica protjeranih fratara krenula na sjever, u kontinentalnu neizvjesnost. Razumijevanjem Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fratri su dobili na privremeno raspolaganje njihov samostan u Ivaniću Kloštru, ali je neprikrivena želja sviju bila što prije otvoriti vlastiti dom u Zagrebu. I tako je 1921. grupica crnih fratara došla u Zagreb.

U prvim poratnim godinama u zapadnom dijelu Zagreba samotovala je na svetoduškom brijegu zapuštena grobljanska kapela Svetoga Duha, pa je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer vrlo rado fratrima ustupio crkvicu na upravljanje, s ovlaštenjem da na obližnjem zemljištu, koje im je darovano, podignu posve novi samostan. I novi dom je zaista vrlo brzo iznikao, te je na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1922. nadbiskup Bauer blagoslovio novi samostan franjevaca konventualaca na Svetom Duhu, po kojemu je i dobio ime koje nosi do danas.

Život i djelovanje braće na ovom mjestu počeli su se razvijati u jednom zadivljujućem tempu i stalnom usponu. Već prigodom prve obljetnice osnutka samostana utemeljen je Treći red sv. Franje, a uskoro je osnovano i prosvjetno-djevojačko društvo «Istra», koje će ubrzo, zajedno s drugim brojnim katoličkim društvima i organizacijama, oko ovog samostana razvijati zapanjujuću djelatnost. Važan događaj u životu vjernika ovoga dijela Zagreba bilo je osnivanje orlovskih društava. Na dan 26. rujna 1926. otvoren je veliki «Dom sv. Franje», prva javna dvorana koju je Katolička crkva stavila vjernicima grada Zagreba na raspolaganje.

Glavni pokretač života i djelatnosti prvih godina bio je o. Jozo Milošević, prvi gvardijan ovog samostana, koji je ubrzo nenadano i preminuo, uslijed neuspjele operacije bubrega. Nešto kasnije za gvardijana je izabran o. Ambroz Vlahov, za kojega se bez sustezanja i zadrške može reći da je i posljednju žilu svojeg bitka uložio u ovaj život i aktivnosti.

Vrlo brzo se osjetila potreba da ovaj dio Zagreba otvori novu župu, jer su najbliži bogoslužni centri bile crkve sv. Blaža (na istoku), crkva sv. Mirka u Šestinama (na sjeveru) i crkva sv. Barbare u Vrapču (na zapadu). Službeni život novoosnovane župe sv. Antuna počinje početkom 1932., kada je gvardijan samostana Svetog Duha bio o. Bonaventura Burić. Gradnja župske crkve počela je vrlo brzo, tako da je nadbiskup Bauer već o blagdanu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 1934. godine, blagoslovio crkvu-svetište, a pastoralni rad u župi poprimio je veliki zamah, paralelno s djelatnostima raznih katoličkih društava. Za potrebe podrške i promidžbe gradnje crkve, koja je bila zamišljena i od većine biskupa prihvaćena kao nacionalno svetište sv. Antuna, pokrenut je mjesečnik «Vjesnik svetišta sv. Antuna», koji je prestao izlaziti tek po svršetku Drugoga svjetskog rata. Valja pri tom napomenuti da zagrebačka župa sv. Antuna predstavlja prvu pastoralnu obvezu takve vrsti koju je Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca dotad preuzela. Uskoro će oko drugih samostana uslijediti mnoge druge župe.

Događaji nakon rata, s promjenom vlasti koje nisu nimalo bile sklone Crkvi, a koje su represivnim mjerama nastojale ograničiti i potisnuti djelovanje u sakristije i crkve, zaustavili su dugo godina onaj polet koji je dotad obilježavao život i djelatnost franjevaca konventualaca na Svetom Duhu. Sredinom 1948. godine održan je poznati proces petorici fratara sa Svetog Duha, koja su osuđena na sveukupno skoro trideset godina zatvorske kazne, a o. Ambroz je kao provincijal u vrijeme rata dobio devet godina robije, od čega je dobre dvije trećine i izdržao.

Život je bio prilično zakočen, dosta usporen, ali ne i prekinut, makar su u Zagrebu bile zamrle sve vanjske vjerske djelatnosti. Župni rad i vjerska pouka skučeni su unutar crkvenih zidova i tako je to potrajalo petnaestak i koju godinu, do 1962. godine, kada se u životu fratara na Svetom Duhu obnavlja izdavačka djelatnost, u početku vrlo ograničena i oprezna, ali s vremenom sve bujnija i raznolikija. O Uskrsu 1962. svetoduški fratri pokreću mjesečnik «Glasnik sv. Antuna Padovanskoga», nešto kasnije nazvan «Veritas», a duša te djelatnosti prvih desetak godina bio je o. Ivon Ćuk, pionir katoličkog tiska u Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. I tako se vjerski rad na Svetom Duhu odvijao oko pastoralno-katehetske djelatnosti u crkvi i izdavačkog apostolata, a kako je pritisak na Crkvu počeo jenjavati, braća su počela sve više širiti svoju djelatnost. Za potrebu toga trebalo je proširivati odgojno-obrazovne ustanove, te je istih godina otvorena srednja vjerska škola za spremanje svećenika, koju su uz domaće sjemeništarce pohađali i pitomci lazarista iz Vrapča i karmelićana iz Remeta. Pri samostanu Svetog Duha cijelo poslijeratno vrijeme, sve do naših dana, smješteno je malo sjemenište, u kojemu borave kandidati koji pohađaju srednju školu, i bogoslovno sjemenište, gdje borave klerici koji pohađaju bogoslovne nauke. S vremenom je u Zagrebu otvorena još jedna župa, posvećena sv. Maksimilijanu Kolbeu, koja svoje središte ima na obližnjem Bijeniku, u nastavku uspona brijega sjeverno prema Sljemenu. Tamo je sagrađena veća kuća, u nemogućnosti da se u ona vremena dobije dozvola za gradnju prave crkve.

Dolaskom novih vremena, stvaranjem samostalne hrvatske države i pobjedom demokracije, fratri na Svetom Duhu su osjetili potrebu trenutka i uz pomoć cijelog Reda franjevaca konventualaca podigli i 1996. otvorili veliki karitativni centar «Dom sv. Antuna Padovanskog», gdje se u pučkoj kuhinji svakodnevno hrani oko 600 siromašnih i gladnih ljudi. U istoj zgradi smješteno je i petnaestak studenata skromnijih materijalnih mogućnosti, kojima je stavljeno na raspolaganje besplatno korištenje smještaja a djelomice i prehrane. Nešto niže, u sklopu nekadašnjega samostanskog voćnjaka, uz pomoć Ministarstva rada i socijalne skrbi, izgrađen je «Dom sv. Maksimilijana Kolbea», gdje je udomljeno skoro četrdesetoro štićenika.

 

Dizajn i programsko rješenje: ČuBraD